Selo kroz povijest

Veći dio objavljenog teksta je iz knjige “Prnjavor Čuntićki – župa Hrvatski Čuntić” autora Nikole Radoševića. Tiskana je 1995. godine. Autori tekstova: Ivan Grbeša, Ivica Herceg, Marko Herceg, Marica Lovreković, Ivan Marjanović, Ljiljana Radošević i Mara Radošević. Obzirom da tekst obuhvaća povijesna događanja do 1995. u određene teme dodan je novi sadržaj od tog doba do danas.

Stanje prije turskih osvajanja

Županija „Gora“ na području Banije, prije turskih vremena, bila je naseljena hrvatskim stanovništvom. Prema popisu arhiđakona Ivana 1334. arhiđakonat Gore imao je 36 župa, a 1501. isti arhiđakonat broji 44 župe. Godine 1990. na tom je području postojalo samo 18 katoličkih župa. Svoje posjede, na ovom području, u to vrijeme imali su: Zagrebački biskupi, kanonici zagrebačkog Kaptola, te knezovi Babonići, Zrinski, Frankopani, Keglevići, Draškovići i niže plemstvo. Narod je bio u kmetskim odnosima prema feudalcu. Ako je gospodar bio plemenit čovjek kmetovi su dobro živjeli. Ako je feudalac bio nečovjek kmetovima je bilo loše.

Po nekim izvorima u utvrđenom gradu Gorama boravio je Herceg Andrija II. iz kuće Arpadovića. On je u Gorama izdavao darovnice plemićima ovog područja darujući im posjede što su ih prije uživali gorski župani. U darovnici od 1211. spominju se posjedi u više sela, a među njima je spomenut i posjed u selu Čultić (današnji Čuntić). Prema pisanim dokumentima to je prvo spominjanje naziva Čultić, a 1479. ponovo se spominje pod istim imenom ali sada u vlasništvu zagrebačkog Kaptola. Kaptol ga zajedno sa okolnim zemljištem 1485. daruje kaštelanu Stare Petrinje koja je najvjerojatnije bila iznad Jabukovca, na mjestu koje narod naziva Gradina.

Provala Turaka u Hrvatsku

Prva velika provala Turaka i njihov prolazak kroz Hrvatsku bio je 1415. kad su stigli do Celja i usput poharali bezbroj sela i gradova. Posebno su stradala sela između Blinje i Zrina, a u ropstvo je odvedeno oko 30.000 stanovnika. Od 1456. po naređenju Pape Kalista III. crkvena zvona se oglašavaju tri puta na dan u čitavoj katoličkoj Evropi da upozore kršćane na tursku opasnost.

Poslije Krbavske bitke 1493. hrvatsko pučanstvo bježi iz ugroženih dijelova Hrvatske. Odlaze prema sjeveru, ostavljajući za sobom spaljena sela i gradove i mnoge mrtve. U nekoliko valova odlaze (od konca XV do XVI st.) i zaustavljaju se u Zapadnoj Ugarskoj, Donjoj Austriji i Slovačkoj. Odselilo ih je oko 200.000.

Car i kralj Maksimilijan 1573. izdaje tajne naputke upraviteljima posjeda u Austriji kako treba postupati sa doseljenim Hrvatima koji su pobjegli pred Turcima. U naputcima među ostalim stoji da Hrvati koje je protjerao Turčin žele vladati susjednim Nijemcima, pa ih se stoga mora držati u brižnoj i potrebnoj pokornosti. Na kmetskim gospodarstvima koja imaju Hrvate gdje god je moguće njih treba zamijeniti sposobnim Nijemcima. U miješanim selima ne smije se dopustili da mjesto suca ili koje drugo časno mjesto dobije Hrvat, već Nijemac. Ako dođe do kakvog sukoba između Hrvata i Nijemca, s Hrvatima treba postupati oštrije.

Prema istraživanjima naselili su se u 277 sela, a samo na području Gradišća ima 179 sela u kojima žive potomci Hrvata. Od nekad slavnog hrvatskog kraljevstva su ostali “ostaci ostataka”. Važno je istaći da se ipak nikad iznad glavnog grada Zagreba nije vijao turski barjak. Ostali su također i hrvatski ban i hrvatski Sabor.

Vojna krajina

Padom Kostajnice 1556., važnog štita za prodor prema Kupi stanje se pogoršalo. Veliki turski uspjesi i opasnost od njihovih daljnjih osvajanja dovode 1557. do osnivanja posebne vojno teritorijalne institucije pod nazivom Vojna krajina.

Puna vlast nad Slavonskom i Hrvatskom krajinom je, po odluci austrijskog kralja Rudolfa I., povjerena nadvojvodi Karlu. On upravlja krajinom zajedno sa Ratnim vojnim vijećem. Krajiški generali i kapetani za svoj rad su odgovorni direktno nadvojvodi. Hrvatski sabor 1578. prihvaća osnivanje te vojne institucije uz uvijet da se nadvojvoda u svim važnijim poslovima sporazumijeva sa hrvatskim banom. Tako je Hrvatska od osnivanja Vojne krajine do njenog razvojačenja bila podijeljena na vojničku (Vojna krajina) i civilnu (Banska krajina). Dio hrvatskog područja i vojske izdvojen je od vlasti bana i hrvatskog Sabora.

Punoljetni muškarci u Vojnoj krajini su krajišnici (graničari). Pored vojne obveze najviše se bave obradom zemljišta i stočarstvom. Čitav društveni život na ovim prostorima proizlazi iz krajiških zakona.

Slabljenje Turske moći

Poraz pred Siskom 1593. pogodio je Turke. Kršćanska vojska tokom srpnja 1596. nastoji osvojiti Kostajnicu, ali zbog pristiglih jakih turskih snaga i izdaje Vlaha mora odstupiti i vratiti se u utvrde na Kupi. U svom pismu od 23. 07. 1596. nadvojvoda Ferdinand priznaje generalu Herbertsteinu da ga je “ova vojna uvjerila, kako su Vlasi opaki, izdajnički, himbeni i lažljivi, te bi im se trebalo mačem osvetiti za ova nedjela njihova”.

Poslije konačnog oslobođenja Kostajnice 1688. turska vojska prelazi iz ofenzive u defenzivu. Sto godina kasnije, 1696. vojskovođa princ Eugen Savojski prelazi u Bosnu, osvaja Doboj, Maglaj, Žepče i druga mjesta. Savojski je vojno uspio jer su ga pomogli vjernici katolici predvođeni franjevcima. Narod je vjerovao da taj uspješan pohod znači oslobođenje od Turaka. Pokazalo se da to nije donijelo ništa nego još veću nevolju. Austrija je 1699. u Srijemskim Karlovcima sklopila mir s Turcima i povukla svoju vojsku natrag na Savu. Tada su se Turci počeli osvećivati katoličkom življu u Bosni.

Poslije pada Kostajnice osvojeno je i područje Zrina, Gvozdanskog i Bosanskog Novog, a Turci su s područja Zrinske gore protjerani preko Une. Hrvatski Sabor hrvatskog bana je proglasio upraviteljem Banije, a Dvorsko vijeće iz Beča 1704. proglasilo ga je vrhovnim zapovjednikom vojvodstva na području Kupe i Une. Od tada se taj kraj naziva Banija. Narod Bosne predvođen franjevcima bježi iz Bosne u Srijem i Slavoniju preko rijeke Save, a djelomično i na zapad preko rijeke Une u Hrvatsku.

Dolazak hrvatskih katoličkih obitelji iz Bosne

Godine 1697. franjevac Andrija Kranjozić iz Provincije Bosne Srebrne preveo je preko Une (kod Dobrljina) brojne katoličke obitelji u Hrvatsku. Pobjegli su od ropstva i tiranije turskih vlasti. Tri su godine boravili na posjedima hrvatskog Zrina uz Unu. U Samostanskoj spomenici grada Požege je zapis o tome koji glasi: “Čuntićka rezidencija Svetog Antuna Padovanskog u Hrvatskoj između Kostajnice na istoku udaljene 5 sati i Petrinje 2 sata. Godine pak 1697. neki od otaca provincije imenom Andrija Kranjozić iz Bosne, zajedno s narodom ne mogavši podnositi teško ropstvo i tursku tiraniju, dođe ovamo u Hrvatsku i dopuštenjem hrvatskih gospodara prije Zrinskih sagradi kuću rezidencije i ondje proboravi sve do 1701. kada se preseliše u Čuntić“.

Izmučeni narod bez ičije pomoći s fratrima dovršavaju 1702. drvenu crkvu posvećenu Sv. Antunu Padovanskom. Uz nju je manji drveni samostan. Drveni oltar je imao pozlaćene kipove Sv. Antuna i Sv. Franje Asiškog. To je bila tipična seoska crkvica. Svoju prizemnu drvenu rezidenciju su 1720. franjevci podigli na kat, uredivši 6 soba za braću i goste. Siromašni franjevci i narod 1729. započeli su zidati novu crkvu od kamena čija je gradnja trajala 17 godina. Vlastitim snagama s narodom podigoše veliku, prostranu crkvu, neobičnu u ovoj osami, koja je dominirala nad raštrkanim domovima župljana. Dovršili su je 1746. Kanonik vizitor piše da je ta velika građevina napravljena milostinjom vjernika bez značajnije pomoći (župa je imala 143 kuće). Jedino je barun Stjepan Patačić, zapovjednik Kostajnice darovao stakla za velike prozore. Samostansko je krilo podigao o. Ivan Glavaš, postavivši zmeđu crkve i samostana zvonik.

Zagrebački biskup Stjepan Selišević bojao se da austrijska vlast ne naseli pripadnike druge vjere na posjede koje su zbog turske tiranije napustili starosjedioci Hrvati. Zatražio je da se na njihove kaptolske posjede nasele prebjezi katolici iz Provincije Bosne Srebrne, koji su privremeno smješteni u Divuši i Zrinu. Jedan dio prebjega su preci obitelji koji danas žive u Prnjavoru. Nastanak hrvatskih sela u današnjoj župi H. Čuntić i šire, među kojima je i Prnjavor, važan je za Hrvatsku i za taj narod, jer na hrvatske posjede dolazi ponovo katolički (hrvatski) puk. Nešto kasnije austrijski pukovnici i kapetani započinju granično područje Zrinske gore, koje su napustili starosjedioci Hrvati, naseljavati Vlasima i Srbima da povećaju svoj vojnički kadar. Normalno je da njihovi potomci žive u ovim krajevima, zajedno sa Hrvatima, ali ne kao povlašteni i gospodari nego s istim pravima i obvezama kao Hrvati i drugi žitelji.

Smještaj i ime sela

Od prometnice Hrastovica – Jabukovac odvaja se cesta za Prnjavor, prelazi Petrinjčicu i ulazi u selo. Glavna ulica se strmo penje u gornji dio sela. Od donjeg križanja spušta se ulica do potoka pa kao poljski put produžava u D. Bačugu. Na gornjem križanju put se račva u dva ogranka, jedan vodi u Matjeve i dalje dobrim poljskim putem prema Dragotincima. Drugi se odvaja za Kuđane i lošim putem produžava u Grabovac. Kuće su s obje strane ceste i odvojaka, smještene blizu ulice. Uz mnoge kuće je cvjetnjak i ukrasno drveće. Ranije su prevladavale drvene kuće sa natkrivenim ganjkom. Bile su prizemnice ili drvene kuće nad zidanim podrumom. Zadnja kuća na odvojku prema Grabovcu i zadnja kuća na putu za D. Bačugu bile su pokrivene raženom slamom. U dvorištu su gospodarske zgrade i to štala, svinjac, kokošinjac, štagalj i dr. Kuće za stanovanje su sa dvije ili tri prostorije sa nužnim namještajem i drugom opremom. Na starijim kućama su mali prozori. Tavan je spremište za žito i jednostavna sušionica za meso. Zadnjih tridesetak godina podižu se zidane kuće, većih dimenzija, funkcionalnije. Njihov izgled mijenja sliku sela. Šteta je što sve više nestaju stare drvene kuće.

Selo je izraslo na sunčanom brijegu. U blizini, s istočne strane, uzdiže se strmo brdo Budim, a nešto dalje prema sjeveru je ruševina Čuntić-kule. Vidjela se i crkva Sv. Antuna i samostan, dok ih srpske terorističke grupe nisu srušile. Podno sela teče rijeka i prolazi cesta. Uz cestu su ostaci podzemnog rimskog vodovoda. Oko sela su oranice i zeleni šumarci, a iznad sela travom i trnjem obraslo brdo Gmajnica. Uz rijeku je plodno tlo ugroženo čestim jesenskim i proljetnim poplavama. Ostalo obradivo zemljište prostire se po pitomim brežuljcima. Isprana zemlja na kosinama brežuljaka nije baš plodna – teško se obrađuje. Najplodnije su krčevine bivših šuma. Tanki sloj oranica na padinama brda prošaran je vapnencem i ilovačom. Polja su škrta i zahtijevaju dosta znoja, gnoja i žuljeva. Uz selo su voćnjaci, a nešto dalje privatne šume.

Većina obitelji u selu nosi prezime: Grbeša, Herceg, Marjanović i Radošević. Ostala prezimena susreću se i u drugim selima. Prezime Kovačević i Lovreković često je u H. Čuntiću, Kardaš u Kraljevčanima, Škrinjar u Joševici kod Gline, Boltužić u D. Mlinogi, a Ivanišević u Grabovcu. Nekada spominjane obitelji prezimena Mikešić i Kramar su izumrle. Za obitelji Herceg koristi se nadimak Crnković, za Marjanoviće Kljajić, a za obitelji Radošević susreću se tri nadimka. Jedni su Matjevi, drugi Kuđani a treći Birići. Nadimak se koristio kao pobliža oznaka. Možda je nekad služio za pogrdu (ruganje). Danas se nadimci ne smatraju pogrdnim. Ljude zanima kako je njihovo selo dobilo ime. Po jednom pričanju vlasnik zemljišta je bio vlastelin ili bogataš PERNAR i zemljište se po njemu zvalo “Pernarov posjed”, a kasnije je promjenama došlo do današnjeg naziva. Drugo objašnjenje je narodno, jednostavno.

Doseljene obitelji su bile siromašne. Imale su dosta djece. Nosili su poderanu odjeću – “prnje” i po tom selo prozvaše Prnjavor. Da su u to vrijeme imenovali sela po poderanoj odjeći žitelja mnoga bi se naselja zvala Prnjavor. Korijen imena sela je vjerojatno u grčkoj riječi PRONOIA, koja znači zemlju danu vojnicima ili duhovnicima da se od nje održavaju. Vojno sposobni članovi prebjeglih obitelji su graničari Vojne krajine i po toj osnovi koriste zemlju ili su kmetovi na posjedu zagrebačkog Kaptola, pa tako imaju pravo na zemlju. Ako je tu ranije već bilo naselje, čiji su žitelji pobjegli zbog turske opasnosti, onda je imalo ime. Isto tako naziv sela je mogao nastati kada su se tu naselile katoličke (hrvatske) obitelji iz Provincije Bosne Srebrne. Neki mještani spretno izbjegavaju nezgodan naziv sela, govoreći da su iz okolice Petrinje.

Dati su statistički podaci o broju stanovnika, koji su se mogli pronaći. Razne krize, posljedice ratova i drugi razlozi djelovali su na promjene broja stanovnika. Približno isti broj stanovnika je 1910. i 1991., a najviše je stanovnika je bilo početkom Drugog svjetskog rata. Za 44% smanjio se broj mještana u selu od 1941. do 1991.

Obrazovanje

Već 1748. franjevci su ustrojili “Bratovštinu za kršćanski nauk” i to u crkvi prije nedjeljne mise. Pretpostavlja se da su djecu župljana povremeno poučavali i u pismenosti u H. Čuntiću. U Kraljevčanima oko 1830. je osnovana državna škola koju pohađaju učenici iz Prnjavora. Oni su obveznici te škole, jer su pripadali općini Kraljevčani. Pregled pokazuje koliko je mještana znalo čitati i pisati 1910.

Broj mještanaČita/piše MČita/piše ŽČita/piše ukupnoNe čita/ne piše MNe čita/ne piše ŽNe čita/ne piše ukupno
2234765354116170

Pregled pokazuje da više muškaraca zna čitati i pisati. Roditelji su tada slali mušku djecu u školu, a žensku djecu su zadržavali kod kuće. Nepravedno su smatrali da ženska djeca ne trebaju znači čitati i pisati. Prema podacima te godine od 223 stanovnika starija od 6 godina 53 ih je znalo čitati i pisati, a to je 23,7% ili svaki četvrti. Jasno da je to malo i za seoske prilike. Ta populacija brojila je 101 muškarca i 122 žene. Ženskih je osoba osjetno više. Između dva rata djeca su obveznici osnovne škole u H.Čuntiću. Oko 1936. Ante Lovreković završio je učiteljsku školu. On je prvi mještanin sa srednjom spremom. Sudionik je štrajka u učiteljskoj školi u Petrinji organiziranog protiv tadašnjeg režima. Zaposlio se teškom mukom u zaostalom selu dvorske općine. (Kotarani). lste godine krenuli su iz sela prvi učenici u glinsku gimnaziju, a nakon dvije godine bilo ih je šestero i to: Franjo Grbeša, Marko Grbeša, Ivan Grbeša, Bartol Grbeša, Ana Herceg i Josip Radošević. Putovali su svaki dan željeznicom u Glinu.

Prvi fakultetski obrazovan mještanin bio je Josip Herceg. Kad je završio II. svjetski rat u selu je bilo mnogo djece za školu. Odlukom Kotara Glina otvorena je u selu osnovna škola. Odmah su sječena jelova stabla i izrađen namještaj. Za učionicu su preuređene prostorije bivše seoske zadruge. U sva četiri razreda je bilo oko 70 djece. Za učitelja je imenovan mještanin Ivan Grbeša, koji je upravo završio učiteljsku školu. Od tada je škola redovito radila. Nekoliko godina kasnije sagrađena je zgrada za osnovnu školu. U više razrede djeca su putovala u školu u Jabukovcu.

Obrtnici

U selu radi nekoliko obrtnika. Luka Herceg ima kovačnicu i sav kovački alat. Potkivao je konje, okivao kola i radio sve kovačke poslove za selo. Nikola Kovačević kolar je vrstan majstor za izradu seljačkih kola, raznih drvenih predmeta potrebnih selu i susjednim selima. Na glasu su bili majstori tesari Đuro Marjanović, Mile Lovreković i ostali te više zidarskih majstora. Radili su građevinske radove po susjednim mjestima i u selu.

Poznati majstori u selu generacije rođene oko 1930-ih godina su Franjo Lovreković kolar, Marko Herceg stolar i Ivan Marjanović zidar. Pajo Radošević je postolar u Zagrebu, a Pajo Lovreković stolar u Stupnu kraj Siska. U novije vrijeme ima više izučenih majstora raznih struka.

Zemljoradnja i stočarstvo u selu

Siju se kukuruz, pšenica, ječam, raž, zob, proso (prova). Kukuruz se koristi za prehranu i stočnu hranu. Dobro uspijeva i najviše se sije. Pšenica je slabije uspijevala. Sije se zbog prehrane, prodaje i izmjene plodoreda u polju. S kukuruzom se sijao i grah dok se kemikalijama nije počeo uništavati korov i trava. Povrće se uzgajalo u vrtovima nedaleko kuća. Od voća se uzgajala najviše šljiva, zatim jabuka, kruška, dunja, divlje i cijepljene trešnje, višnje te orah. Od njega se priprema pekmez i peče rakija. Dio voća se pojeo u jesen, a dio se ostavljao za zimsko razdoblje.

Domaćinstva uzgajaju razne vrste stoke. Srednje je domaćinstvo imalo par konja, nekoliko krava, više komada svinja, te dosta peradi, obavezno kokoši i gusaka, a bilo je patki i pura. Godišnje se za prodaju othranjivalo jedno ili dvoje teladi, više komada svinja, kokoši, gusaka i dr. Prodavao se kukuruz, pšenica, ječam, grah i dr. U dućanima se kokošjim jajima plaćalo sol, šećer, i petrolej za osvjetljenje. Domaćinstva su pred zimu klala jednu ili više svinja, a za Božić se pekla pečenica. Kao pečenica nekima je poslužio puran ih guska. Jela se zdrava domaća hrana i većinom kukuruzni kruh pečen u krušnoj peći. Jelovnik je jednostavan. Kad se zakolju svinje jede se meso, kiseli kupus, grah, a u ljeto varivo, salata, jaja, te rjeđe suho meso i piletina. Dosta luka, pa i bijelog, jede se cijelu godinu. Često se jedu žganci od kukuruznog brašna.

U novije vrijeme život sela se mijenja. U zemljoradnji traktor je potpuno istisnuo konje. Jedan od većih uzgajivača konja bio je Josip Radošević (Matjevi) koji je među prvima primijenio traktorsku mehanizaciju i priključke za obradu zemlje, a braća Ivan i Pero Radošević (Birić) drže par jakih simentalskih volova. Sije se visokorodno sjeme, primjenjuje se umjetno gnojivo i kemijska sredstva za zaštitu bilja. Povećali su se prinosi žitarica. Domaćinstva primjenjuju metode suvremenog tova svinja. Poljoprivredna proizvodnja se povećava. Po brežuljcima i uz rijeku prostirali su se seoski pašnjaci (Gmajnica, Ćelino brdo, Podastrane, Gornji i Donji Pijesak). Na tim travnjacima pasla je stoka i guske. Svinje i guske uz rijeku, a konji i krave po brdima.

Poslije Drugog svjetskog rata dio seoskih pašnjaka je prodan mještanima a dio su mještani uzurpacijom prisvojili. Iz riječnog korita se odvozio pijesak i šljunak za betoniranje, zidanje kuća i nasipanja cesta. Pazilo se da ti zahvati ne promijene korito rijeke.

Povezanost sa Hrvatskim Čuntićem i susjednim selima

Selo je najjače povezano sa susjednim Hrvatskim Čuntićem. Franjevci su doveli pretke žitelja i jednog i drugog sela u ove predjele. Cijelo vrijeme od tada prati ih ista sudbina. Zajedno se brinu o crkvi, samostanu i zajedničkom groblju, a kasnije i o zajedničkoj školi, jer su djeca iz Prnjavora obveznici osnovne škole u Čuntiću. Petrinjčica teče između sela i čini granicu u teritorijalnoj podjeli, pa dugo nisu pripadali istoj općini. To nije smetalo odnosima. Po dolasku u ovaj kraj i franjevci i narod su vrlo siromašni. To u svojim nalazima tvrde nadležni crkveni poglavari, prilikom posjeta. Konstatiraju da su u uvjetima siromaštva franjevci sa narodom podigli crkvu i samostan.

Franjevci se uzdržavaju prošnjom po selima svoje siromašne župe. Od imovine, u to vrijeme, oni imaju livadu od 10 kola sijena i 4 jutra zemljišta na kojem su crkva, samostan i groblje. Žitelji Prnjavora pripadaju župi Hrvatski Čuntić i oni smatraju crkvu Sv. Antuna Padovanskog svojom. To se nikad nije mijenjalo.

Zbog pobliže oznake selo je službeno nazvano Prnjavor Čuntićki. Obitelji tih susjednih sela povezane su međusobnim ženidbama i udajama. Ima toliko rodbine kao da se radi o jednom selu. Poslije II. svjetskog rata dosta se mladića iz Prnjavora Č. priženilo u H. Čuntić i zasnovalo svoje obitelji. Drugi svjetski rat za ova sela bio je strašan. Ostalo je mnogo udovica, majki bez sinova i djece bez očeva. Nova vlast smatra ta dva sela nepoćudnim i takvu politiku vodi prema njima. Smanjuje im prava a povećava obaveze. O nezbrinutoj djeci roditelja koji su stradali za vrijeme rata, njihovom školovanju i zapošljavanju vlast se ne brine.

Smještaj sela i životno iskustvo djelovali su da se mladići žene iz susjednih katoličkih sela. Odabranice su tražili u H. Čuntiću, Dragotincima, D. Mlinogi, Kraljevčanima, te u nešto daljoj Maji i Madžarima. Djevojke se udaju većinom u spomenuta sela. Na takvo opredjeljenje utjecala je rodbina mladića i djevojaka. Često su oboje mladih iz Prnjavora Čuntićkog.

Napuštanje sela

Ekonomske prilike i želja za boljim životom utjecali su na odlazak obitelji iz sela. Davno je u Galdovo preselio Nikola Grbeša. Ivan Grbeša (monter) je, uz pomoć franjevaca, odselio u Vukovar. Petar Grbeša (blagajnik) poslije 1948. sa brojnom obitelji odlazi u Osijek. Mijo Herceg preseljava u Dužicu, gdje je otvorio trgovinu. Petar Grbeša (Mijin) odlazi u Taborište gdje ima mlin i malu pilanu. Nekoliko mlađih mještana se priženilo i osnovalo obitelji u susjednim ili udaljenijim selima. Mladi iz obitelji sa više djece odlaze u svijet i više se ne vraćaju.

Nekoliko školovanih mladih ljudi se zaposlilo i ostalo živjeti u mjestu zaposlenja. Sa zadovoljstvom se može zaključiti da su se svi uglavnom dobro snašli u novoj sredini i da su većinom poslovni ljudi i cijenjeni građani. Potomke tih ljudi može se susresti po čitavoj Hrvatskoj. U Prnjavor je doselila obitelj Đure Ivanišević iz Grabovca, a priženio se Josip Boltužić iz D. Mlinoge, te Ređo Čaušević.

Politička situacija

Više mještana su 1941. članovi ustaške organizacije. Neke mladiće su početkom rata uključili u ustaške jedinice iako prije nisu bili članovi pokreta. Pod kraj rata mlađa godišta su mobilizirana u ustašku vojsku. Obećali su im da će u blizini Petrinje služiti vojsku. Drugi za vojsku sposobni mještani su u regularnim i pričuvnim domobranskim jedinicama. Najviši vojni čin je imao Ante Lovreković. U domobranskoj jedinici uključenoj u sastav njemačke vojske su bili Joso Grbeša i Marko Herceg (nosilac visokog njemačkog odlikovanja). Bilo je u selu više simpatizera radničkog pokreta. Među njima je najviši položaj imao Franjo Grbeša, koji je zajedno sa odbornicima narodno oslobodilačkog odbora strijeljan u Glini 1944., a Mijo Lovreković je poginuo kao partizanski borac.

Selo se tokom II. svjetskog rata nalazilo na ničijoj zemlji. U Petrinji je jaki garnizon njemačke i hrvatske vojske, a u Šamarici i okolnim selima partizanske komande. Selo je pod kontrolom partizanskih komandi, dok u blizini ni nije bilo hrvatskih ili njemačkih vojnih jedinica. Naoružane grupe i vojske su navraćale u selo i postavljale zahtjeve. Jednom su seljani za njemačku jedinicu vozili sijeno, hranu i drugo prema Bosanskom Novom, drugi put su vozili partizanske ranjenike i ratnu opremu za Petrovu goru. Tako se to izmjenjivalo čitavog rata. Porušenih kuća nije bilo. Selo nije nitko ni branio ni osvajao. Položaj je nepogodan za borbene akcije. Vrlo često su domaćinstva, po rasporedu odbornika, morala pripremati hranu za partizanske jedinice. Nedostajalo je namirnica, a naročito soli i šećera pa to nije bila mala obaveza.

Narod se naučio i namučio sa smjenama vojski. Dugo su se sjećah upada “kozaka” koji su im otjerali svu stoku iz sela. Iako su mještani različito mislili o ratnim operacijama i vojskama, nije se doznalo za međusobna optuživanja. Svi su imali jasnu orijentaciju kroz čitavo vrijeme rata. Željeli su Samostalnu Republiku Hrvatsku. Odgovaralo im je proglašenje NDH, jer je ona bila ostvarenje stoljetnog sna Hrvata. Nisu odobravali postupke ekstremnih ustaša, koji su ubijali neke pripadnike nehrvatskih nacija. Zbog te pojave mještani učlanjeni u ustaški pokret istupili su iz pokreta.

Odnos vlasti prema selu

Uključivanje Hrvatske u Jugoslaviju 1918. bila je promjena na gore. Srpski vlastodršci nastoje Hrvatsku pokoriti, što počinju ubijanjem vojnika u Zagrebu i organiziranim atentatom 1928. u beogradskom parlamentu. Za vješanje hrvatske zastave ili pjevanje hrvatske pjesme žandari hapse i zlostavljaju mještane. Stanje se pogoršalo 1945., kad pod izgovorom “ustaštva” i “narodnih neprijatelja” ubijaju mnoge ljude. Znala je tadašnja vlast da oni nisu djelatni članovi ustaškog pokreta, ali bili su Hrvati. A kako pravdati zločin Bleiburga i “križnog puta” u kojem je iz sela likvidirano 39 ljudi. Nije li to provedba prve etape velikosrpske politike čišćenja, pljačkanja, ubijanja i protjerivanja Hrvata sa njihovih ognjišta. Smatralo se da Prnjavor Čuntićki, tobože, nije dovoljno odan novoj vlasti. UDBA-ini agenti hodaju selom, prisluškuju, saslušavaju, prijete i zatvaraju. Opterećivali su selo povećanim porezima, radnim obvezama, otkupima i drugim teretima.

Uglednije ljude i one koji slobodnije izražavaju pripadnost hrvatskom narodu zatvarali su i zlostavljali. Koliko je samo puta saslušavan, praćen, zatvaran i tučen zbog Hrvatstva Đuro Lovreković, radnik željeznice. Smetalo je ljudima što su u hrvatskim gradovima Petrinji i Sisku na rukovodećim mjestima u općini, policiji, bolnici, školi i u svim poduzećima Srbi.

Pokušaj osnivanja seljačke radne zadruge

Vlast oko 1948. pokušava osnovati SRZ. Prethodno su zatvorili nekoliko uglednih ljudi iz sela. Zahtijevali su da se oni prvi upišu u zadrugu, da posluže kao primjer drugima. Na osnivačku skupštinu su došli starci, bake i mlađarija. Vlast su zastupali agenti UDBA-e, agronomi i političari. Isticali su da će se preoravanjem međa znatno povećati obradive površine. Hrana bi se pripremala na jednom mjestu i neće svaka kuća imati kuharicu, a stoku cijeloga sela će čuvati par staraca. Na taj način se povećava radna snaga za rad na polju. O broju „trudodana“ ovisit će zarada. Obećavali su da zadruga znači bolji život. Stariji su brisali znojna čela.

Pričanja i obećavanja agitatora uvjerili su seljane da država od njih zapravo oduzima zemlju, poljoprivredne alatke i stoku. A zemlja je seljaku jedino bogatstvo. Ona je značila sigurnost i slobodu. Primili su je od djedova na korištenje, uz uvjet, da ju čuvaju i predaju sinovima. Sama pomisao na razvlašćivanje je strašna. Osamdesetgodišnji Petar Radošević ispričao je da su oni sami kupili željezni plug i sijač, kad su vidjeli da je to bolje. Nitko ih nije nagovarao. Polako je govorio: “Kad vidimo da u selu sa zadrugom bolje žive tražit ćemo da i kod nas to napravite”. Baba Jaga Herceg je odvažno zapitala: “Da li se baš mora u Zadrugu?” Odgovorili su joj: “Neka selo odluči”. Smatrali su da je izvršena dobra politička priprema. Baba, kao da je dogovoreno viče: “Onda mi, djeco, nećemo u zadrugu”! Mještani zaplješću, jednoglasno prihvaćajući babin prijedlog i raziđu se bez zadruge. Nitko nije želio u zadrugu. Bili su sretni i zabrinuti. Bojali su se ponovnog dolaska agenata UDBE i komitetske ekipe za SRZ. Srećom nisu došli. Nepoćudni Prnjavor dobio je još jedan veliki negativan politički poen.

Vjerski život

„Moja sjećanja i iskustva o vjerničkom životu u Prnjavoru uglavnom su skromna i pomalo negativna. Val komunizma posijao je svoje zlo sjeme u srcima njegovih stanovnika, koji su u duši bili vjernici. Nosim u sebi iskustvo zabrana, špijunaža i omalovažavanja onih koji su prakticirali i živjeli svoju vjeru, te podržavali lijepe vjerničke običaje. Većina obitelji bila je prikraćena da u slobodnom i punom raspoloženju slave blagdane i pojedine sakramente. Djeca i žene slavili su to skrivajući se, uz izvjesnu dozu rizika. Znam da su oni najhrabriji bili radosni i smireni mali ljudi, ljudi velikog srca. Siromašni doduše, ali velikodušni u darivanju.

Župna crkva je bila u susjednom selu Čuntiću. Ljudi su se krišom kretali prema dragom nam svetištu Sv. Antuna. Lica tih ljudi bila su smirena i vedra. Čini mi se da su ponekad odražavala prkos i ponos u isto vrijeme. Ni izrugivanja ni poniženja nisu uspjela slomiti i smanjiti žar vjere. Za velike blagdane moglo se vidjeti duže povorke djece, žena i ponekog muškarca kako u svečanim odijelima odmiču na zavojima ceste ispod našeg “Budima”. Poslije rata nismo imali svog župnika pa su dolazili župnici iz Hrastovice, a za blagdane Božića i Uskrsa pohodili bi ovaj lijepi kraj, ali pomalo zanemaren kraj, dobri oci Isusovci ili Franjevci. Krštenje, prva pričest, potvrda i vjenčanje slavilo se tajno ili javno. Oni najhrabriji koji se nisu bojali izgubiti posao ili ljudsko dostojanstvo zbog izrugivanja slavili su javno. Na krštenje bi se vozilo u “fijakeru” ili bi se išlo pješice. Sakrament prve ispovijedi i pričesti slavio bi se u mjesecu kolovozu, a kroz vruće ljetne mjesece bila je priprava.

Najveća počast tom narodu i župi bio je dolazak oca biskupa iz Zagreba prigodom podjeljivanja sakramenta potvrde. Svatovi su slavili svečano. Okićeni konji, kola, ljudi u njima, razdraganost i veselje, dočekivanje na ulici s rakijom, vinom (tzv. Buklija) i kolačima bilo je izraz zajedništva. Ljudi su dijelili sve; dobro i zlo. Dobri, dragi jednostavni ljudi koji su blizu Bogu i on njima. Blagoslov polja, Sv. Mise na raskršćima pojedinih sela okupljale su i zbližavale ljude međusobno. Svećenici su morali biti hrabri i neustrašivi. Tako je to bilo u moje vrijeme do 1967. god. kad sam napustila rodni zavičaj i uputila se za Isusom u redovnički život. Baš te godine 1967. ponovo se u našu župu vraćaju Franjevci koji su tu i bili do Drugog svjetskog rata. Njihovim ponovnim dolaskom oživio je duhovni život vjernika. Njihova okupljanja i zajednički radovi na obnovi svetišta u mnogome su uljepšali lica svetišta i njegova okoliša. Patri su imali smisla za te male ljude, služili im u jednostavnosti srca i strpljivoj ljubavi.

Mogu reći da je vjera naših ljudi bila duboka, jednostavna, zdrava i vrlo konkretna. Svima onima koji su ovaj život zamijenili boljim nebeskim životom neka je hvala i od Gospodina plaća što su se usudili vjerovati, nadati se i ljubiti unatoč mnogim i teškim nedaćama. Svima koji su danas raspršeni sa svojih skromnih i dragih ognjišta, znojem zalijevanih njiva i polja, kao i od svojih susjeda, rodbine i znanaca neka u srcu bar tinja nada u drugačije, ali sigurno bolje sutra.“

Sestra Ljiljana Radošević, Uršulinka

Prnjavorčani su također ponosi na Danijelu Marjanović Delu koja se 1998. u svojoj 27. godini života odlučila služiti Bogu kao redovnica u Redu siromašnih sestara svete Klare, u narodu poznatog kao Klarise. Danas živi u Samostanu sv. Klare Bezgrešnog Srca Marijina u Zagrebu a redovničko joj je ime s. Marija Engracija od Kristova Preobraženja. Za sada, jedina je iz našeg kraja koja pripada jednom od najstarijih Redova u Katoličkoj Crkvi, kojeg je utemeljila sv. Klara Asiška, pod vodstvom i nadahnuću sv. Franje Asiškoga.

 

 

Vodenice u selu

Na Petrinjčici i njenoj pritoci mljele su vodenice. Na potoku su dvije manje potočare, a na Petrinjčici je veliki seoski mlin. Izdaleka se čulo kako voda pada u lakomice velikog mlinskog kola koje se okretalo. Gornja vodenica, uz kuću Ivana Marjanovića, je vlasništvo obitelji Radošević i Marjanović, a druga je pripadala obitelji Grbeša. Imale su dosta vode u kišnom razdoblju. Preko ljeta su radile “na ustavu”, kad se skupi voda. Govorilo se da je brašno iz vodenica bolje i zdravije, jer ga motorni mlinovi spale.

U velikom mlinu, na rijeci, mljeli su mještani i neki ketuši iz Grabovca i D. Bačuge. On je cijelu godinu imao dovoljno vode. Svaku prvu nedjelju u mjesecu održavane su mlinske skupštine na otvorenom prostoru kraj mlina. Raspravljalo se o mlinskim i važnijim seoskim pitanjima. Dogovaralo se o popravku brane i održavanju mlina, a svake se godine birao mlinar. Rasprave su bile vrlo bučne i oštre, slične nadvikivanju. Djeca su se okupljala da čuju prepirke i svađe. Mlinar se brinuo o održavanju mlina, čuvao je ključ i vrijedne mlinske stvari. Čuvao je i tajne o događajima u mlinu. Tajni uvijek ima tamo gdje se ljudi okupljaju. U mlinu se uvijek nešto događalo, mogle su se čuti vijesti i doznati novosti.

Miško Herceg dugo je bio mlinar. Sučući brk, odao bi poneku tajnu za čašicu rakije. Susjedi iz Grabovca su žito dovozili kolima i obično su imali bocu šljivovice. Baš kad oni stignu dođe i Miško, kao slučajno, da porazgovaraju o mlinu. Rugali su se kad je majstor Mata Osić nadmudrio mlinski odbor, pisanim ugovorom, da će im napraviti novo mlinsko kolo do prvog zadnjeg.

Pojava električnih mlinova čekićara postepeno je zaustavljala seoske vodenice – ali zauvijek. Ostaci drvenjara, brana, riječnih kanala i priče o tim jednostavnim praktičnim strojevima na vodu su nijemi svjedoci jednog vremena. Na žalost danas nema ni traga njihovog postojanja.

Društveni život sela

Folklor

Društvena uloga plesa kao i u drugim krajevima očitovala se u mogućnosti sastajanja i okupljanja mladeži i odraslih, u ispostavljanju kontakata i zbližavanju. Pjevalo se i plesalo na seoskim zabavama koje su se priređivale po privatnim kućama, a kasnije u društvenom domu, čejanama, prelima, za vrijeme perušanja kukuruza, maškarama kao i za katoličke blagdane na križanjima sela. Najstarija glazbala za pratnju plesa smatraju se bubanj i svirala, zatim dvojnice i cingulje (usna harmonika ) a nakon toga pa sve do danas to su tambure.

Organizirano bavljenje folklorom i dramsko – recitatorskom djelatnošću počinje davne 1931. godine kada Antun Lovreković prvi učitelj iz Prnjavora zajedno s nekolicinom mještana osniva folkolrno društvo, koje djeluje kao “Omladina Seljačke stranke”, jer su većina mještana bili „Radićevci“. Selo time dobiva knjižnicu, folklornu skupinu i dramsko-recitatorsku sekciju. Društvo je nastupalo sa igrokazima po okolnim selima i Prnjavoru te za vrijeme blagdana sa prigodnim recitacijama. Od novca zarađenog na zabavama 1935. godine kupljene su i prve tambure. Godine 1936. društvo nastupa u Petrinji prilikom otkrivanja spomenika Stjepanu Radiću. Nastavak rada traje do 1939. godine kada se zbog rata prekida.

Završetak rata je donio i oživljavanje rada društva, sada pod okriljem novoosnovane omladinske organizacije sve do 1951. godine kada je utemeljen “Ogranak seljačke sloge” Prnjavor. Iste godine društvo nastupa na općinskoj smotri folklora u Petrinji, gdje je proglašeno za jedno od najuspješnijih. Obnavlja se rad i dramsko-recitatorske sekcije pod vodstvom tadašnje učiteljice Slavice Hoffman rođ. Križanić i pripremaju se nastupi s igrokazima i recitacijama. Folklorna grupa redovno nastupa na svim općinskim smotrama folklora u Petrinji a bilježi i nekoliko nastupa u Trebarjevu desnom kao i na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Posebno značajan nastup društva dogodio se 1954. godine u Istri na “Smotri narodne omladine Hrvatske i Slovenije” u Kopru, Bujama i Savudriji. Ovim tempom nastupanja društva (Petrinja, Zagreb i okolica), rad traje do 1967. kada iz nepoznatih razloga potpuno prestaje s radom i prekida se svaka aktivnost društva.

Nakon pauze od 14 godina, točnije 1981. godine napokon nastavlja s radom. Spretnom kombinacijom mladeži i starijih mještana koji su plesali u prijašnjem “Ogranku seljačke sloge”, osniva se Kulturno-umjetničko društvo “Petrinjčica” i pod tim imenom se djelovalo sve do 1991. godine kada je započela agresija na Hrvatsku. U tom periodu 30-ak članova društva bilježi dosta nastupa na općinskim smotrama folklora u Petrinji, regionalnim smotrama folklora u Sisku i Kostajnici, kao i na međurepubličkoj smotri folklora “Bela krajina 1984.” u Črnomelju u Sloveniji. Društvo često nastupa i po okolnim selima kao gost na lokalnim proslavama ali i nastupa na “Danima Banije i Siska” u Zagrebu 1985. godine. Tako bogat i uspješan rad rezultirao je izdavanjem ploče i kasete 1989. godine sa izvornim pjesmama i plesovima našega sela. Treba naglasiti da je KUD uvijek nastupao s izvornim folklorom i nošnjama za koje su materijal same tkale na tkalačkim stanovima vrijedne i marljive Prnjavorčanke.

Ostaje za zaključiti: selo Prnjavor bilo je uvijek prepoznatljivo po predivnim nošnjama kao i atraktivnim nastupima diljem naše domovine Hrvatske ali i Slovenije.

Sport

U bogatom društvenom životu sela značajno mjesto zauzima i sport. Natjecateljski duh Prnjavorčana prisutan je od davnina, kroz neke stare igre (svinkanje i kličkanje) a kasnije se mladež najviše bavila odbojkom i nogometom. Pokraj školske zgrade dugo godina postojalo je odbojkaško igralište gdje se vrlo uspješno igrala odbojka nedjeljom i blagdanom. U čitavoj okolici selo je posebno poznato po vrsnim igračima malog i velikog nogometa. Nerijetko su naše ekipe odnosile nagrade osvajajući prva, druga i treća mjesta na malonogometnim turnirima po okolnim mjestima. Ponekad se selo na tim turnirima predstavljalo i s nekoliko ekipa.

Zanimljivo je spomenuti organizaciju malonogometnih turnira između ekipa našeg sela koje su formirane po generacijama. Iz tog doba kad smo takve turnire nazivali Susret generacija, pamtimo nazive ekipa: “Mladi”, „Karsoni“, „Gmajnica“, „Pepsi-cola“… sve naravno sastavljene od mještana Prnjavora. Tako bogata sportska aktivnost i tradicija rezultirala je osnivanjem nogometnog kluba “Dinamo” Prnjavor. Uz podršku čitavog sela odmah se prelazi na izgradnju igrališta na “Donjem pijesku” i klub već iste jeseni počinje igrati prvenstvenu ligu u okviru Nogometnog podsaveza Sisak. Vrlo brzo dolaze i prvi značajniji uspjesi: u drugoj sezoni nastupanja ekipa osvaja 1. mjesto u prvenstvu i prelazi u viši rang natjecanja. Važno je napomenuti da su uspjeh postigli sve domaći igrači, iz Prnjavora.

lste godine gradi se i zgrada sa svlačionicama za igrače i klupskim prostorijama. Iz tog vremena pamtimo lijepe trenutke odlaska na gostovanja autobusom prepunom navijača pa čak i uz pratnju tamburaša.Taj neuništivi sportski i rodoljubni duh prisutan je i danas. Velik broj mještana nalazi se na prvim borbenim linijama, braneći domovinu od agresora.

Zapošljavanje i drugi izvori prihoda

Prihodi od poljoprivrede nisu dovoljni za prehranu obitelji i podmirenje životnih troškova, pa se ljudi snalaze na razne načine. Petar Herceg se zaposlio kod Jurice Mihelića, trgovca u Čuntiću. Kod njega povremeno radi Antun Radošević i još neki. Mnogi za njega kolima prevoze razni materijal i robu za trgovinu, prema potrebi. Neki kolima izvoze šljunak za održavanje državne ceste. Više ih povremeno radi kao tesari i zidari na izgradnji mostova, škola i drugih objekata. Par ih se, stalno zapošljava na održavanju željezničke pruge i u Tvornici štapova u Petrinji.

Svake godine grupa mladih i starih seljana odlazi u Posavinu i Pokuplje na zaradu, kao sezonski radnici. Plaćali su ih pšenicom, kukuruzom, a rjeđe novcem. Cijenjeni su kao dobri žeteoci i težaci za obradu kukuruza. Uspješno obavljaju i druge teške poslove. Znali su i htjeli raditi. U tim selima su poštivali njihovo poštenje, ponašanje i katolički odgoj. Po povratku pričalo se o zgodama i doživljajima. Spominjani su tadašnji poslodavci (Grujica, Petak, Šiprak i dr.). Neudane tete iz Radoševića (Seka Jaga i dr.) i stariji Paja Herceg vodili su mlađe. Oni su dobro poznavali poslodavce. Danas, u Drenčini mladi Šiprak, koji je tada bio dijete, spominje Mirka Hercega. Mirko ga je zabavljao, pričao mu priče i izrađivao igračke, dok su drugi Prnjavorčani radili u polju.

Poslije Drugog svjetskog rata grupa mještana tovare drva i klade na kamione u šumi i pretovaruju u vagone. Rade na poljskoj ciglani, krečani i kao radnici po građevinama, te na izgradnji bajti i planskih kuća po srpskim selima. Sve su to teški fizički poslovi. Poslije 1948. zapošljavaju se pojedinci u Željezari, Gavriloviću i manjim poduzećima u Petrinji i Sisku. Kako se razvijala industrija Petrinje i Siska, povećavao se broj zaposlenih mještana.

Vinogradarstvo

Kažu da je, prije pojave filoksere, po brežuljcima rasla nova loza i da se pilo zdravo domaće vino. U posljednje vrijeme gajilo se nešto bijelog i crnog “direktora” zabranjenog zbog sadržaja otrovnog metil alkohola. Uzorne vinograde prije 1940. imali su Nikola Marjanović i Mijo Grbeša. Na podlogu otpornu od filoksere cijepili su plemenite vrste loze. Obrađivali su vinograde, brali kvalitetno grožđe i proizvodili dobro vino. Osim njih takve su vinograde imali Josip Radošević (Jož’ć) i Antun Radošević (Matjevi). Nikola se boraveći dugo u Americi usavršio u toj struci. Radio je kao suradnik Vinogradarske škole u Petrinji. Vodio je učeničke praktične radove. U dvorištu uzgaja jabuku na kojoj uspijeva više sorti jabuka. Znao je kemikalijama liječiti, oplemenjivati i praviti vina. Drugi vinogradar nabavljao je plemke od petrinjskih vinogradara i koristio je njihovo iskustvo. Uspješno se služio literaturom. Njegova drvena klijet sa dvije sobe nad podrumom, ostavom, kućicom za psa i kokošinjcem uljepšavala je brijeg obrastao vinogradom, okružen vijencem trešanja i bresaka. U starosti, jedno vrijeme, djed Mija živi u toj svojoj klijeti.

Zadruga u selu

Između dva rata u selu je djelovala Hrvatska seljačka sjemenarska zadruga. Zadrugari su kreditom nabavili vršalicu i druge poljoprivredne strojeve, izgradili manju upravnu zgradu. Zadrugu je vodio Petar Grbeša, zvani blagajnik, a administrator je bio Luka Lovreković. Nova vršalica sa motorom značila je mnogo za selo. Vršidba se obavila na vrijeme. Zadrugari su davali manji ušur. Novi strojevi nisu rasipali žito, a dobro su ga čistili. Kad je u selu sve ovršeno, prevežena je vršalica na zaradu u druga sela. Poslije je nabavljen i uređaj za čišćenje djeteline. Sa strojem je radio Ivan Grbeša (monter). Poslije njegovog odlaska u Vukovar, te su radove obavljali sinovi Petra Grbeša.

Mještani su se nerado odlučivali na podizanje kredita, zbog lošeg iskustva. U zadrugu su imali povjerenje i neki su kreditom nabavili plug, sijač i dr. Zadruga je svoje članove opskrbljivala popularnim knjigama za unapređivanje poljoprivrede i gospodarstva, radila je i na prosvjećivanju, a djelovala je politički šireći u selu zadružne i političke novine i brošure.

Razvitak sela

Prije nego što nešto napišemo o samoj izgradnji, potrebno je spomenuti izvore privređivanja. Svako domaćinstvo imalo je u svom vlasništvu i nešto poljoprivrednog zemljišta i to je neposredno nakon 2. Svjetskog rata bio glavni izvor prihoda. Tada pa do 60-ih godina sve se više ljudi zapošljavalo u „društvenim“ poduzećima ali i počelo baviti zanatstvom kao dopunskom djelatnošću. Godine 1957. izgrađuje se četverogodišnja škola, čija gradnja traje više od 4 godine. U sklopu škole gradi se i športska dvorana, koja se kasnije preuređuje u društveni dom. Pravu, odnosno bržu izgradnju sela možemo vezati za godinu 1962. kada selo dobiva struju. Tada se u selu počinju graditi prve zidane kuće, te intenzivnija gradnja stambenih ali i gospodarskih objekata. Ta izgradnja vezana je za podatak da se u to vrijeme dodjeljuju dugoročni krediti za izgradnju stambenih i gospodarskih objekata. Od tada pa do početka agresije na Hrvatsku oko 90% domaćinstava sagradilo je ili počelo graditi nove kuće i gospodarske zgrade.

Poseban problem čitavog sela oduvijek je bila voda odnosno izgradnja vodovodne mreže. Desetak i više godina pokušavala se izgraditi vodovodna mreža ali bez uspjeha. I tako, čekajući izgradnju vodovoda, velik dio domaćinstava izgradio si je vlastite izvore pitke vode uglavnom pomoću hidrofora iz vlastitih bunara. Ali bilježimo i nekoliko slučajeva gdje se udružilo 4-5 domaćinstava i dovelo si vodu u kuće prirodnim padom. Možemo zaključiti da je oko 60-70% domaćinstava riješilo pitanje vode za vlastite potrebe, a selski vodovod nikad nije dovršen.

Značajniji građevinski zahvat bio je obnova i završetak zgrade škole u kojoj su postojale dvije odnosno tri učionice sa dva velika hodnika, čajnom kuhinjom, zbornicom, sanitarnim čvorom i spremištem. Ubrzo zatim završen je i društveni dom koji je kasnije dograđen i proširen. Slijedeći veći korak u izgradnji sela bila je kupovina zemljišta i izgradnja selskog groblja. Sve do tada mještani su svoje pokojnike sahranjivah na groblju u Čuntiću. Neke su obitelji prenesli posmrtne ostatke svojih pokojnih iz ovog groblja u novo Prnjavorsko. Cijeli postupak izgradnje groblja tekao je veoma brzo, tako da je taj veliki problem sela riješen.

Stari drveni most, koji je postao opasan za prijelaz a za vrijeme obilnijih kiša i problem za protok velikih količina vode, morao se porušiti. Akcija se morala izvesti brzo jer je to bio jedini pravi ulaz u selo. Za vrijeme ljetnih mjeseci prišlo se izgradnji novog armirano-betonskog mosta i na zadovoljstvo mještana pušten je u upotrebu prije jeseni. Na ovom se nije stalo, slijedeći veliki korak bila je izgradnja trgovine u sklopu društvenog doma. Organizacija i radovi tekli su brzo i zahvaljujući marljivosti seljana, otvorenje je uslijedilo ubrzo nakon početka radova, koje je svečano obilježeno.

Prnjavor Čuntićki 1991. godine

Prnjavor je po popisu 1991. imao 224 stanovnika (123 Hrvata, 1 Musliman, 1 Srbin te 9 neopredjeljenih). Zajedno s H. Čuntićem, Dragotincima, Kraljevčanima, te 31 Hrvatom iz D. Mlinoge i 15 Hrvata iz Jabukovca oni čine poluotok, koji se proteže od Hrastovice među srpsko-pravoslavna sela na obroncima Zrinske gore. Ona su ostatak hrvatskih sela na hrvatskom tlu. Preostala pusta sela, koja su Hrvati napustili u XV. i XVI. Stoljeću bježeći pred Turcima, naselili su Vlasi i Srbi. Njih 678 nije se, u mirnim vremenima, jače sukobljavalo sa susjedima. Pojedinci su se sprijateljili, pa čak i kumovali jedni drugima. Povremeno je bilo izazivanja sa njihove strane, ali su Hrvati prelazili preko toga. Dugo živeći jedni kraj drugih međusobno su se dobro upoznali. Naši su ljudi osjećali da su oni ipak jedno, a susjedi drugo. Svatko je imao svoje običaje, vjeru, nacionalnost, a bilo je i drugih razlika. Naši naivni i otvoreni a oni prepredeni glumci i nepouzdani prijatelji, koji malo drže do istine. Hrvati se žele osloboditi “bratskog srpskog” zagrljaja i živjeti u slobodi i miru, a susjedi okuženi beogradskom idejom o “velikoj Srbiji” sa oružjem bivše zajedničke vojske počeše uništavati sve što je hrvatsko i hrvatski narod. Odmah na početku agresije ratoborni susjedi ekstremisti, zajedno sa JNA, tenkovskim topovima ubijaju civile u Kraljevčanima. Pucaju po Prnjavoru i drugim hrvatskim selima i prijete ubistvima. Preplašeni ljudi 14. 7. 1991. napuštaju ognjišta, ostavljaju imovinu. Noseći sitnice u plastičnim vrećicama bježe prema Petrinji. U selu ostaje nekolicina ljudi.

17.7.1991. za selo stiže još jedna žalosna vijest. Uhvaćeni i odvedeni na Šamaricu policajci: Pero Radošević, Đuro Lovreković i Stevo Ivanišević. Za njih se ne uspijeva ništa saznati, punih mjesec dana kad Srbi oslobađaju, nakon puno mučenja i maltretiranja, Peru Radošević i Stevu Ivanišević, a za Đuru Lovreković do danas se ništa ne zna.

Strahote, gnjev, i tuga vladala je medu opkoljenim Prnjavorčanima, posebno kad je ubijena Agata Lovreković “Tetana”, nedužna, nenaoružana s posudom u ruci, u kojoj je ponijela zakašnjeli ručak Prnjavorčanima te krenula na noćenje prije mraka, pod rafalom srpskih metaka sa Budima, pala je na cestu, dozivajući u pomoć, ali Srbi pucaju, pucaju i ne daju joj prići. Traže još nedužnih žrtava. S mrakom, “Tetana” je izdahnula, a najhrabriji mještani je uzeše s ceste i odnesoše mrtvo tijelo u dvorište. Noći su bile sve teže, a danju se nije smjelo izlaziti. Jugo-armija 18. 8. 1991. godine kao “zaštitnik” dolazi po preostale mještane. Selo je opustjelo, ostala je samo “Bobovljanka”. Ostalo je i stoke, ostale su pune kuće stvari, ostao je trud svakog čovjeka.

U drugoj polovici rujna 1991. nakon neravnopravne borbe i divljanja neprijatelja Hrvati napuštaju Petrinju. Prelaze Kupu, suznih očiju odlaze u slobodna mjesta s druge strane rijeke. Završavaju u Sisku, Velikoj Gorici, Zagrebu i po okolnim mjestima. Vjerovalo se da će progonstvo kratko trajati i da će se svi brzo vratiti svojim kućama. Tužne starice su govorile da ih je vojska kamionima vozila iz sela i spasila od susjeda Srba, koji bi ih poubijali. Nisu jadne znale da oni jedni i drugi provode isti plan – samo svaki obavlja svoj dio posla. Za Hrvatsku još jedna žrtva, još jedan gubitak boreći se za domovinu. Na dubrovačkom ratištu 1. 7. 1992. poginuo je Zvonko Radošević. Tako godine prolaze, nadamo se povratku, al’ nažalost nekog su godine života pretekle, ne dočekavši taj dan, ostavljajući svoje kosti izvan svog prnjavorskog groblja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *